Archive for april 2011
„U jednom kraljevstvu vladao glupi i razmaženi kralj. Posebno su ga ljutile neravnine na cestama njegovog kraljevstva. Ranjavale su mu noge svaki put kad bi krenuo na putovanje. Stoga je izdao naredbu da se cijelo kraljevstvo prekrije ugodnim životinjskim krznom.
Kad je to čula dvorska luda, obuzeo ju je gromki smijeh. Bez imalo bojazni posavjetova kralja.
– Dragi kralju, pa to je nemoguće! Čemu trošiti toliko bogatstvo? Bolje uzmite dva komada krzna pa ih pričvrstite na svoja stopala.
Kralju se svidje savjet dvorske lude.
Učini tako i nastadoše prve cipele.“
Tajanstvena ljubav između žena i cipela je vječna je misterija, a ormar pun visokih potpetica san je svake žene.
Cijena nije bitna, važna je hemija.
Visoka peta se u našoj kulturi smatra vrlo erotičnom, ali nije uvijek bilo tako.
Rođena je u 17. vijeku kada su je nosili muškarci i žene, ali u pedesetima je ženski zaštitni znak i simbol krhkosti.
To se promijenilo u pedesetima kada je hod na visokoj nozi prerastao u znak samopouzdanja i seksipila.
Ormar s cipelama je poput malog muzeja na koji su žene ponosne. Rijetko kada se koji eksponat baca…
Danas, kao nikada u istoriji, štikle igraju veliku ulogu kod žena, ali i muškaraca – svi ih jednostavno obožavamo!
Nisu bitni neugodnost pri hodanju i bol – bitan je izgled!
Što je žena savremenija i nesputanija, to dizajneri stvaraju neobičnije i bizarnije modele.
Štikle su ipak izraz stava i na neki način statusni simbol.
Prva je bila Pepeljuga, a onda je došla Keri Bredšo…
A prije i poslije niz fascinantnih razloga zašto obuća lako zavodi maštu i još lakše prazni novčanike.
Svaka zvijezda ima svog kreatora cipela bez kojeg ne može: za Merilin Monro to je bio Salvatore Feragamo, ne zna se koliko pari, i to od satenskih cipela konusnih potpetica za dan do jareće kože za veče.
Odri Hepbern je, pak, obožavala Feragamove crne kožne salonke kao alternativu famoznim baletankama u njenom stilu (malo je poznato da je imala s obzirom na građu veliko stopalo broja 41).
Strast Sare Džesike Parker za kreacijama Manola Blanka dobro je poznata – priznala je da posjeduje više stotina pari. Kao i zvijezde iz prošlosti, Parkerova će rado trpjeti zbog svojih štikli: „Potpuno sam uništila stopala, ali baš me briga. Šta će vam uopšte stopala?!“
I prije nego što su visoke potpetice sa egzotičnim potpisima postale predmet požude, djevojke su bile lude za cipelama.
Ali, nedavno smo dobili dokaz koliko je ta ljubav snažna: dok je kupovina svih drugih stvari opala zahvaljujući recesiji, prodaja cipela je porasla u odnosu na isti period prošle godine.
Istina, kupovina novog para oduvijek je imala gotovo natprirodne moći – na primjer da prošlogodišnji komad garderobe istog časa učini ponovo aktuelnim, ili da se u njima osjećate seksi kao nikada prije – ali to ipak ne objašnjava u potpunosti ovaj fenomen pomame za obućom.
Vjerujemo da nauka i istorija imaju odgovore na sva naša pitanja: izgleda da smo oduvijek bili pomalo ludi za cipelama, čak i u najtežim momentima naše civilizacije.
Sigurno vam neće zvučati nepoznato da isprobavanje bilo kog komada garderobe značajno utiče na poboljšanje našeg raspoloženja.
Tada dolazi do oslobađanja dopamina, zbog čega nas preplavi osjećaj dobrog raspoloženja, slično kao prilikom konzumiranja droge.
Nivo dopamina raste sve do momenta dok ne provučete karticu.
Najčešće, raspoloženje posle tog časa počinje da opada i osećaj krivice stupa na scenu… Osim ako niste kupili upravo par cipela.
Potrošači racionalizuju kupovinu cipela kao praktičnu nabavku – nešto što mogu da nose nekoliko puta u toku nedelje – zato taj osećaj zadovoljstva poslije kupovine traje nešto duže.
Ali to nije samo zasluga dopamina na djelu.
Blagotvorni uticaj novog para cipela u vašem životu posledica je jedne drugačije reakcije u mozgu.
Kupovina obuće stimuliše prednji dio mozga koji se zove korteks, tačnije tačku za kolekcionarstvo.
Cipele su kolekcionarski predmet, bez obzira da li ih žene tako doživljavaju ili ne.
Sjetite se samo kako su često nadahnuto poređane i aranžirane na policama i štenderima.
One su kao skulpture.
Kao posledica javlja se mini kolekcionarska groznica, poslije kupovine svakog para, nalik na onu koja prožme kolekcionara poštanskih marki kada se domogne rijetkog primjerka.
Crvene cipele oduvijek su privlačile veliku pažnju.
Izgleda da su mnogi u ljudskoj istoriji mislili tako.
Hans Kristijan Andersen je potvrdio u bajci „Crvene cipelice“ gdje opisuje djevojku koja je toliko zavedena parom crvenih cipela da uskoro postaje opsjednuta.
Podsjetimo: ta opsesija dobija svoje negativne oblike, pa ona ne može da prestane da igra sve dok se toliko ne umori da pristane da joj odsijeku noge i tako noge dobijaju nezavisan život sa sve cipelama.
Crveno je kroz istoriju smatrano bojom strasti, ali i bogatstva i statusa.
Kralj Luj XIV je, recimo, nosio cipele čija je štikla morala da bude isključivo crvena.
Crveno nedvosmisleno privlači pažnju – sjetimo se najpoznatijih crvenih baletanki: Dorotinih u Čarobnjaku iz Oza.
Iako je malo vjerovatno da bi se ona mogla smatrati najseksi heroinom svih vremena, jedno je sigurno: ima nečeg u crvenim cipelama.
Istina je u tome da vi možete učiniti da „rade“ za vas baš onako kako želite: sa uskom crnom haljinom i crvenim stileto potpeticama.
U crvenim baletankama, kapri pantalonama i mornarskoj majici ove sezone zračićete šikom Sen Tropea.
Je li vam se ikad dogodilo da u izlogu ugledate cipele koje jednostavno moraju biti na našoj nozi pritom ne prezajući ni pred činjenicom da vam je novčanik prazan?
Ali šta učiniti kad su te cipele ne samo nepotrebne već i neugodne?
Hoćemo li se i dalje voditi za onom starom poslovicom da za ljepotu moramo trpjeti?
Žene prilikom kupovine ne razmišljaju o udobnosti, novac troše na ono što im se sviđa!
Žene bi dale bogatstvo za cipele i torbice.
Čak i one koje tvrde kako se njima to nikada ne može dogoditi svakog bi trena mogle biti uhvaćene u mrežu bespotrebnog shoppinga.
Kada u izlogu ugledaju cipele iz snova, mali je broj pripadnica ljepšeg pola koje će prije kupovine razmisliti jesu li one nosive i pristaje li uz odjeću koju imaju u ormaru.
Nerijetko se i dogodi da su nove cipele toliko neudobne da će ih vlasnica nositi samo jednom godišnje, i to na nekoliko sati.
Istraživanja su pokazale kako će čak četiri od deset žena kupiti takve cipele.
Pitanje je zašto čak 37 posto žena kupuju nepotrebne cipele ili one za koje već u trgovini znaju da neće ispuniti njihova očekivanja.
Vrijedi li ugroziti zdravlje radi cipela koje su trenutno ‘must have’?
Mnoge će žene neprimjetno, ali potvrdno klimnuti glavom.
Izbor je vaš:„Cipele koje odgovaraju jednoj osobi neće biti adekvatne za drugu; ne postoji recept za život koji će biti taman svim ljudima“.
Sva je sreća da u naše vrijeme postoji toliko modela da svako može naći svoj dobitni par za šetanje kroz snove.
I život…
NOMOFOBIJA-bolest novog doba
Posted on: 25/04/2011
Kada se kaže zavisnost, obično pomislimo na drogu, alkohol, kocku.
A da li može da postoji i zavisnost od mobilnih telefona ili je samo riječ o potrebi za modernim sredstvima komunikacije, stručnjaci još nisu utvrdili.
Ukoliko strahujete da ćete ostati bez dometa, kredita ili da će vam se isprazniti baterija mobilnog telefona, onda patite od NOMOFOBIJE, vrste zavisnosti od koje se u Beogradu liječe već dva pacijenta.
Ovom novom strahu, čije je ime nastalo od skraćenice „no-mobile“, kumovali su britanski istraživači koji su proučavali ovaj sindrom. Istraživači su došli do zaključka da 53 odsto korisnika mobilnih telefona pati od nomofobije.
Prema ovom istraživanju, muškarci (58 odsto) više nego žene (48 odšto) pate od ovog sidroma.
Više od 20 odsto ispitanika reklo je da nikada ne isključuje mobilni telefon, a svaki deseti je kazao da njihov posao zahtijeva da 24 časa budu dostupni.
Blizu 55 odsto je navelo kao glavni razlog posjedovanja mobilnog telefona da budu u stalnoj vezi sa prijateljima i porodicom, a devet odsto je priznalo da se oseća nelagodno ako mora da isključi telefon.
Mnogima je danas praktično nemoguće da zamisle život bez mobilnih telefona, bez te mogućnosti da sa svima stalno budu u kontaktu, a naročito bez konstantnog slanja i primanja SMS poruka.
Problem je što to s porukama prerasta u zavisnost.
Ne vjerujete nam?
Mislite da pretjerujemo?
Nažalost, ne pretjerujemo – voljeli bismo da nismo u pravu.
Ukoliko neprestano šaljete SMS poruke, kao što danas i previše ljudi radi, stičete naviku, i to prilično brzo.
A ta navika prerasta u zavisnost koja je po simptomima veoma slična ostalim oblicima zavisnosti (cigarete, alkohol, narkomanija).
Kako znati da li ste već zavisni?
Zapitajte se sledeće.
Da li svaki dan pošaljete i primite desetak ili i više SMS poruka?
Osjećate li se loše ako ste zbog nečega spriječeni da to učinite (recimo, mobilni je u servisu na opravci)?
Da li se u takvim (ne)prilikama osjećate uznemireno, i ta uznemirenost prođe tek kad ponovo dobijete svoje mobilno mezimče i ponovo ste u stanju da šaljete i primate poruke?
Ako ste na dva od ova tri pitanja, ili samo na treće, odgovorili potvrdno, jeste zavisni, dopadalo vam se to ili ne.
Jedna od čestih iluzija koje zavisnici od bilo čega imaju jeste da mogu da prekinu kad god hoće – zato sebe i ne smatraju zavisnim.
Da li isključujete mobilni da biste mirno spavali (kome ste potrebni, neka vas nađe kad ste budni)?
Da li (često, ne mora uvijek) ostavljate mobilni kod kuće onda kad idete u, recimo, prodavnicu?
Ako na ova pitanja možete iskreno da odgovorite potvrdno, čestitamo – ne zavisite od mobilnih telefona.
Za zavisnost od SMS poruka smišljen je i stručan naziv – OKS (opsesivno kompulsivni SMS). Ovaj oblik zavisnosti postaje sve češći, a stručnjaci predviđaju da će se u doglednom roku pojaviti i institucije za liječenje od takve zavisnosti.
Tinejdžeri danas svoj život ne mogu da zamisle bez modernih tehnologija, naročito bez mobilnog telefona.
Ali, stručnjaci upozoravaju da takav način komunikacije može dovesti do zavisnosti i napraviti velike probleme, pogotovo kada postane jedini oblik interakcije.
Istraživanja pokazuju da čak 87 odsto tinejdžera svakodnevno koristi mobilne telefone i da je nešto više od trećine zavisno od ove spravice.
Posjedovanje mobilnih telefona više nema samo praktičnu svrhu nego je postalo stvar prestiža.
Tu leži i najveća opasnost, jer tinejdžeri koji svoju komunikaciju svedu samo na kucanje SMS-a i razgovor telefonom, rizikuju da odrastu u nesigurne, introvertne ljude, sa problemima prilikom socijalizacije.
Iako mnogi psiholozi kao vaspitnu mjeru savjetuju da tinejdžerima oduzmete mobilni telefon, u praksi je to često neizvodljivo.
Ipak, treba postaviti jasna pravila kada i gdje je upotreba mobilnih telefona dozvoljena, kao i precizne kazne za nepoštovanje pravila.
Tinejdžeri najviše kuckaju SMS, a kako su one pune različitih skraćenica i smajlića, roditelji i kada imaju priliku da ih pročitaju, ne razumiju o čemu se radi.
Zbog toga se informišite šta skraćenice znače, a podatke lako možete pronaći na Internetu.
Da biste spriječili da vaš tinejdžer postane zavisnik od ovakvog načina komunikacije, stručnjaci savjetuju da obratite pažnju na uobičajene znake.
Naime, zavisni tinejdžeri često zanemaruju svoje obaveze, ne žele lične kontakte sa prijateljima i postaju izrazito depresivni kada im se takva komunikacija zabrani.
Ukoliko primijetite ovakve simptome, neophodno je da se konsultujete sa stručnjakom.
Prilikom kupovine mobilnog telefona za vašeg tinejdžera obratite pažnju na tehničke karakteristike i bezbjednost uređaja.
Ne ispunjavajte sve dječje hirove, najnoviji modeli ne moraju da budu u njihovim rukama čim se pojave na tržištu.
Djeci mlađoj od 12 godina ne dozvolite da poseduju mobilne telefone, jer mnoga istraživanja dokazuju da su organi djece u ovom uzrastu mnogo osjetljiviji na elektromagnetne talase.
Međutim, treba znati da telefoni mnogima pomažu u održavanju bilo kakvih kontakata s ljudima i da bi bez njih mnogi bili tragično usamljeni. Na mobilne telefone upućeni su ljudi koji imaju realnih teškoća u sticanju i održavanju kontakata u „stvarnom“ svijetu.
Riječ je o osobama koje zbog bolesti ne mogu da napuštaju kuću, zatim onima koje su smanjeno privlačne i najzad onima koje su posebno osjetljive pa ne mogu podnijeti stresove svojstvene komunikaciji uživo.
Ljudi koji bez sopstvene krivice trpe odbijanje, podsmijeh i uvrede nisu oni „zli“ ili „nepristojni“, nego krhki, ranjivi i najčešće krajnje dobroćudni. Budući da je njihova osjetljivost na društveni stres ukorijenjena u nervni sistem, preostaje im jedino da izbjegavaju ono što im izaziva bol, a svoje potrebe za druženjem zadovoljavati na daljinu – telekomunikacijama.
Da od korišćenja mobilnih telefona, ipak, ima i koristi, potvrđuje studija sprovedena u Edinburgu, po kojoj tinejdžeri manje puše zahvaljujući mobilnim telefonima.
Navodno, imaju šta da rade sa rukama, pa rjeđe posežu za cigaretom.
Ipak, ne dozvolite da vas ovaj podatak lažno utješi, jer su posljedice prekomjernog korišćenja mobilnih telefona ponekad veći problem od ostavljanja cigareta.
Zvocam, dakle postojim…
Posted on: 22/04/2011
Čovjek mrtav umoran dolazi kući s posla.
Šef ga je danas forsirao i “ribao” zbog nepoštovanja rokova, posao mu baš i nije išao od ruke, pri povratku kući upao je u saobraćajnu gužvu i posvađao se sa nekoliko drugih vozača, a na kraju je “popio” i kaznu od saobraćajne policije jer je prekoračio dozvoljenu brzinu kako bi što prije stigao kući da ogleda na TV-u utakmicu.
Kada je najzad stigao u “topli dom”, istuširao se, “parkirao” se u fotelju i počeo je željno da iščekuje utakmicu…
„Ženo, dodaj mi jedno pivo prije nego što počne“, rekao je.
Posle prvog piva, zatražio je i drugo.
„Ženo, daj još jedno prije nego što počne“.
Reklame su trajale i dalje.
Drugo pivo je vrlo brzo iz flaše dislocirano u stomak.
„Ženo, dodaj mi još jedno prije nego što počne“
„Dosta je više! Samo sjediš, gledaš TV i piješ pivo! Na mene ne obraćaš pažnju! Ništa ti nije bitno, osim j****** fudbala!“
„Počelo je…“, pomislio je, slegao ramenima i ustao da sam uzme pivo.
Većina muškaraca je bar jednom od strane svojih ljepših polovina doživjela ono što kolokvijalno nazivamo „zvocanjem“, „džangrizanjem“…
To uglavnom nije prijatno, ali je, što je još važnije, nevjerovatno je iritantno.
Pritom ne da nema efekata, već će se muškarac svakog sledećeg puta, pri svakom sledećem zvocanju, u startu narogušiti i zauzeti odbrambeni ili „e, sad baš hoću tako“ stav.
Znamo da su muškarci djetinjasti, a zvocanje je često okidač za ono što jednom odnosu nikako ne koristi — tjeranje inata, koje, iako začeto nečim bezazlenim, može da naraste do te mjere da počne ozbiljno da škodi vezi.
Evo primjera…
Priča 1
Kinez Zou skočio je sa trajekta jer nije mogao da sluša ženu kako mu neprestano prigovara. Muškarac iz Kine koji se bacio sa trajekta, viđen je kako istrčava iz brodske kabine sa rukama preko ušiju i govori: „Ne mogu više, ne mogu više da je podnesem“.
Trajekt koji je saobraćao rijekom između mjesta Vučang i Čonking, nije imao isti broj putnika kada je isplovio i kada je stigao na svoju destinaciju. Sve zbog jedne žene…
„Mislio sam da ću umrijeti, ali sve je bilo bolje od njenog zvocanja“, rekao je suprug. Rano ujutru je po njega došla supruga koja je morala da obeća da će prestati da mu zvoca.
Priča 2
Amerikanac Entoni Miler izjavio je na sudu da je opljačkao banku kako bi otišao u zatvor i pobjegao od svoje supruge. Miler je ušao u banku naoružan, tražio da mu predaju novac, a zatim pozvao policiju.
Priča 3
Nakon što je popio tri boce votke, Rus Aleksej Roskov bio je toliko iznerviran što mu je žena zvocala da je skočio s petog sprata. Nije mu se ništa desilo, pa se vratio u stan. Kada je supruga počela da viče kako je skroz poludio, opet je skočio s visine od 15 metara i opet prošao nepovrijeđen.
Priča 4
Kineski kamiondžija skočio je u rijeku brzog toka zato što nije više mogao da podnese konstantno zvocanje žene. Kasnije te večeri policija je našla čovjeka koji je uspio da prepliva više od kilometar i po do obale, iako je šansa za preživljavanje bila minimalna. Par se pomirio kada je supruga obećala da će prestati da ga gnjavi.
Zvocanje se mahom odnosi na krajnje trivijalne i bezvezne stvari. Podignuta daska WC šolje, čaša ostavljena ovdje a ne Tamo Gdje Treba, jedan neoprani tanjir…
To su sasvim dovoljni razlozi za dramatično poimanje zajedničke stvarnosti, koja je na ivici kataklizme samo zato što muškarac nije uradio ono što se u tom savršenom univezumu od njega očekuje.
Suština priče je da, kao i u većini stvari u životu, treba napraviti balans.
S jedne strane, muškarci su najčešće ti koji su „raspuštena banda“, aljkavi, neodgovorni i nezreli, a s druge strane imamo žene koje su često perfekcionistički nastrojene, sve u želji da zajednički život urede do „u sitna crevca“.
Kako naći kompromis između te težnje žene i otpora muškarca, koji se često boji da će, ukoliko radi sve što mu njegova draga naloži, postati papučar ili biti tako doživljen, kako od strane okoline, tako i od strane same partnerke?
Najbolje je da svako sa svoje strane učini ono što može; žene da shvate da muškarci nisu savršeni i da imaju svoje bubice, te da će ono što se od njih traži najčešće učiniti tek kada ne budu više na to primoravani.
Muškarci, sa druge strane, treba da shvate da ženama sitnice na kojima insistiraju često dosta znače, pa tako On može dobiti Njenu naklonost malim ustupcima u svojim svakodnevnim navikama.
Drugim riječima, djevojke, ne dosađujte previše oko gluposti i vidjećete kako se vaš muškarac postepeno sam disciplinovati po tom pitanju.
Momci, ne tjerajte inat i ne istjerujte principe ličnog suvereniteta na stvarima kao što je bacanje smeća, jer vam se lako može desiti osveta partnerke ne mnogo ozbiljnijem planu. A to vam se sigurno neće dopasti.
Zaključak: Učinite sitne ustupke da biste dobili krupne zasluge. Zvuči razumno, a opet ne previše teško, zar ne?
JESTE LI VIJDELI OVAVKO PISAENJ¿
IMATE LI PORBLEMA SA ČITANJEM I PISANJEM¿
IMATE LI PORBLEMA SA UČENJEM¿
Sindrom specifičnih jezičnih poteškoća poznatiji kao disleksija kod nas je još nedovoljno poznat i nedovoljno prihvaćen – na žalost mnogo djece koja moraju da se nose sa ovom nevoljom.
Nedovoljno upućene osobe koje po svojoj poziciji (roditelja, učitelja, vaspitača…) direktno utiču na djecu, mogu svojim neosnovanim optužbama djetetu u potpunosti da zagorčaju odrastanje!
Disleksija se javlja u najranijem djetinjstvu i obično se otkriva u ranoj školskoj dobi, kada dijete počinje da savladava vještine čitanja i pisanja.
Disleksična djeca su prosječne ili natprosječne inteligencije, izrazito kreativna, s razvijenim posebnim, vizuelnim, stilom mišljenja. Razlikuju se oblici i nivoi disleksije, a pravovremeno otkrivanje, podrška okoline i prikladna terapija mogu da je ublaže.
Primarni problem kod ovog sindroma je što mnogi roditelji ne mogu da ga prepoznaju. Oni koji su čuli ili čitali o disleksiji mogu već kod djeteta u predškolskom dobu da primijete znake disleksije, ali i tada ne mora obavezno da se radi o disleksiji.
”Primijetila sam da moje dijete nikako ne može da pročita riječ spajanjem slogova, već isključivo spajanjem slova, što ga je užasno usporavalo. Takođe je u pisanju bio vrlo neuredan, slova je pisao naopako ili bi u riječi poneko izostavio. Zatražila sam mišljenje učitelja, a odgovor je bio – nemojte paničiti, dijete vam je jako lijeno, malo ga pogurajte, ako u drugom razredu ne bude znalo da čita, onda se zabrinite”, priča majka dječaka koji je skupo platio učiteljevo nepoznavanje disleksije.
”U drugom razredu se ponovila ista situacija, a objašnjenje učitelja je uvijek bilo isto: lijen, nezainteresovan, pa čak i glup. U trećem razredu dijete je potpuno ‘zablokiralo’, više nije htio ni da piše ni da čita. Škola je za njega postala pakao, a mi roditelji, zbog svog neznanja, pritiskali smo ga sve više i jače”, nastavak je ove tužne životne priče.
Da im sin ima disleksiju otkrili su, nažalost, tek kad je počelo drugo polugodište četvrtog razreda osnovne škole. Zbog velikih teškoća u pisanju i čitanju, ali i nerazumijevanja nastavnika, premješten je u drugi razred, gdje mu je sugerisano da ode u Dom zdravlja na „obradu” kako bi bio ustanovljen uzrok njegovog odbijanja učenja i svega što s učenjem ima veze.
Poslije četvorodnevnih pregleda defektologa-logopeda, psihologa i psihijatra, majci je rečeno da dječak ima disleksiju.
Posledice su već bile tu i teško popravljive. Dijete je potpuno izgubilo povjerenje u sebe, u ljude, ali i u roditelje.
Nije ni čudo, jer su ga ruganje, ignorisanje, izbjegavanje, ismijavanje pratili pune četiri godine.
Nema razloga da ne učimo na primjeru drugih.
Posumnjate li da neko dijete ima disleksiju, potražite stručno mišljenje logopeda ili defektologa.
Danas postoje vrlo jednostavni testovi pomoću kojih se može sa sigurnošću utvrditi disleksija.
Važno je takođe objasniti djetetu, rečnikom prilagođenim njegovom dobu, šta mu se i zbog čega događa, biti mu podrška, iskazivati razumijevanje i hrabriti ga. Takođe, s problemom i potrebama djeteta treba upoznati i ostale članove porodice, školu i prijatelje.
Nastavnicima koji u razredu imaju dislestično dijete preporučuje se da u radu što više koriste različita nastavna sredstva i pomagala (vizuelna, audio i slična), da imaju individualan pristup i da stvaraju pozitivnu atmosferu u razredu, u kojoj se prihvataju različitosti.
Nastavnik ni u kom slučaju ne bi smio da prisiljava disleksično dijete da čita u razredu pred svima ostalima, ako ono to ne želi, zadavati mu dodatne vježbe kao što su prepisivanje, zahtijevati da piše urednije i davati mu iste vremenske okvire za rješavanje zadataka kao i ostalim učenicima.
Albert Ajnštajn, Tomas Alva Edison, Leonardo da Vinči, Pablo Picasso, Volt Dizni, Agata Kristi, Džon Lenon i brojne druge značajne ličnosti imale su disleksiju, što samo potvrđuje da su zbog specifičnih poteškoća naučili da razviju drugačiji stil mišljenja i vizuelizacije, a svojim su se sposobnostima istakli i upisali među velikane.
Teškoće u čitanju odnose se na brzinu i preciznost čitanja i na razumijevanje pročitanog.
Djeca s disleksijom dugo sriču, zadržavaju naviku tihog izgovora riječi pri čitanju, ne čitaju tečno. Ritam i način čitanja uglavnom su određeni povremenim zastojima zbog nepreciznog iščitavanja riječi, ali i odsutnošću tačke i zareza, silazne ili uzlazne intonacije kada se čitaju izjavne i upitne rečenice.
U čitanju postoje različite zamjene, skraćivanja ili dodavanja slova, djelova riječi i cijelih riječi kojih u tekstu zapravo nema.
Tako se zamjenjuju grafički slična slova kao „d“ i „b“ pa riječ „bio“ postaje „dio“.
Zamjenjuju se i riječi slične osnove; tako „presavijanje“ može postati „presađivanje“, „poderao“ – „pobrao“, a „sumnjičav“ postaje „sumnjiv“.
Smetnje pri pisanju svrstane su u dvije grupe.
U prvoj su to teškoće u oblikovanju, pravilnosti i organizovanosti slova i rukopisa.
U drugoj su grupi smetnje u samostalnom sastavljanju teksta (sastavljanju priče, opisa događaja, odgovora na pitanja, pisanja dužeg teksta u lektiri ili referatu).
Inače, pisanje velikog slova prema pravilima, jedno je od najtežih zadataka u pravopisu.
„Živjela u ribnjaku dva dobra prijatelja: dabar i vidra.“ Početak je priče o dabru i vidri za prvi razred osnovne škole, koja će vrlo često pročitana od strane djece s poteškoćama čitanja i pisanja, tj. kod djece s disleksijom i disgrafijom zvučati ovako: „Živjela u ridnjagu bva bodra brijatelja: badar i vibra.“
Mnogi roditelji nerijetko gube strpljenje čitajući i pišući sa svojim djetetom, smatrajući s jedne strane da je lijen, da mu se ne da, ili pak da je još nezreo i razigran, zbog čega često uslijede i batine za takvo ponašanje.
Vidljivi simptomi disleksije:
- teškoće pri čitanju – slovkanje, nepovezivanje riječi
- teškoće pri pisanju – izostavljanje slova u pisanju, zamjena slova ili slogova
- neuredan rukopis
- teškoće u pronalaženju primjerenog značenja riječi
- teškoće u razumijevanju teksta
- teškoće pri izražavanju misli u pisanom obliku
- poteškoće pri upotrebi zamjenica i priloških oznaka
- zabune u orijentaciji “ lijevo-desno” ili “ gore-dolje”
- neprecizno i pogrešno ponavljanje onog što čuje
- teškoće u matematici, vezane uz nizove brojeva ili redosled matematičkih operacija
- teškoće u orjentaciji „juče – danas – sjutra“ (šta je bilo juče, šta je danas, a šta će biti sjutra), te pri orjentaciji na satu
SAVJETI RODITELJIMA
- Nemojte dijete proglasiti lijenim ako izbjegava čitanje i pisanje.
- Nemojte zahtijevati da čita „naglas“.
- Nemojte ga upoređivati sa drugom djecom u razredu.
- Nemojte stalno prigovarati da mu je rukopis neuredan.
- Ohrabrite ga da smije raditi i polako ako mu je to lakše.
- Otvoreno razgovarajte o stvarima koje mu ne idu za rukom.
- Pohvalite ga za sve što učini dobro.
- Sarađujte s djetetovim učiteljima i objasnite im s kojim i kakvim se teškoćama dijete susrijeće.
- Nemojte razvijati osjećaj krivice ni kod sebe niti kod samog djeteta, jer se tako uništava djetetovo samopouzdanje i smanjuje se mogućnost napretka.
- Podstičite ga u drugim aktivnostima u kojima je kreativan i maštovit.
- Javite se logopedu radi tačnog dijagnostikovanja i potrebnog uključivanja djeteta u tretman s vježbama čitanja i pisanja, gdje će se dati naglasak na vezu slovo-glas.
- Recite djetetu da su i mnoge poznate osobe (npr. Tom Cruise, Hans Christian Andersen, Leonardo da Vici , Steve McQueen i dr.) imale disleksiju.
Prilažemo jedan od skupova pitanja za roditelje i nastavnike koji logopedi koriste u otkrivanju ranih simptoma disleksije kod školske dece . Ukoliko je vaš odgovor na većinu ovih pitanja DA, bilo bi mudro da potražite savjet stručnjaka.
Da li vam se čini da se dijete često zbunjuje, a ne znate zašto?
Da li je dijete nepostojano, nedovoljno uporno u radu?
Da li ima teškoća da zapamti više instrukcija istovremeno?
Da li pravi “čudne” greške u pisanju i čitanju?
Da li dijete ima problema pri prepisivanju sa table, iz knjige ili sveske?
Da li ima teškoće pri radu matematičkih zadataka?
Da li je trud koji dijete ulaže u rad mnogo veći u odnosu na rezultat koji postiže?
Da li ispoljava izuzetnu spretnost u određenim aspektima, dok je u drugim izuzetno nespretno?
Da li se često ponaša kao “glavni klovn u razredu”, a vama se čini da nije zaista srećno?
Da li vam se čini da vas dijete apsolutno ne sluša dok govorite?
Da li imate utisak da je pretjerano neradno i nezainteresovano?
Da li vam se čini da je često neskoncentrisano?
Da li je zbunjeno u prostoru i vremenu, posebno u određivanju smjerova lijevo-desno?
Da li je dijete mnogo uspješnije u usmenom nego u pismenom izražavanju?
Ukoliko na osnovu svega što je navedeno pomislite da vaše dijete možda pati od disleksije, obradite se specijalisti koji će procijeniti da li postoji poremećaj i primijeniti adekvatne terapijske tretmane, ukoliko je to potrebno.
Ovaj problem nikako ne treba preuveličavati, ali ne treba mu prilaziti ni suviše olako jer treba imati na umu da u osnovi disleksije može da postoji i značajna emocionalna komponenta, kao i da previđanje postojanja ovog poremećaja može štetno da utiče na obrazovanje djeteta u kasnijim uzrastima.
Da li vjerujete u ljubav na prvi pogled?
Neki ljudi tvrde da su je doživjeli, da je to kao kad podignete glavu, ugledate ga, oči vam zasijaju, a sebi kažete: „Da, on je taj“!
Ali, svako je slobodan da vjeruje ili ne.
To je ona ljubav koja se čovjeku dogodi neočekivano, u jednom jedinom trenutku, a svoje korijene može pustiti dublje od one ljubavi koja se razvija duže vremena.
U nju vjeruju ljudi koji su je doživjeli, i koji djelovanju ljubavi otvaraju put, i prihvataju je kao nešto što se ne da objasniti logičnim tumačenjem.
One, koji u ljubav na prvi pogled ne vjeruju, odmah možemo nazvati skepticima ili jednostavno opreznim ljudima koji se u vezu upuštaju tek tada kada se uvjere da je sigurno i da se isplati.
U mogućnost sudbinskog trenutka vjeruju vječni romantici.
Da je kod ove vrste ljubavi riječ o bezglavom zaljubljivanju u svakog slučajnog proaznika, koji nam se vizualno svidi, bila bi apsurdna tvrdnja.
Riječ je o tome da određena osoba ostavi na nas tako jak utisak svojom pojavom i harizmom.
Naša osjećanja se na „sudbinsko“ odazivaju tako da doslovno osjete osobu koja nam je zaustavila svijet i da je u tom trenutku izoluju od ostalih događanja u okolini.
Srce nam tuče brže, u stomaku osjetimo emisiju adrenalina ili „po domaćem“ – „leptiriće“ i naše zjenice se šire.
Sve se može promijeniti, čak i lagano crvenilo oblije lice, a dlanovi se znoje.
Koliko ste čuli priča da su se dvoje zavoleli pri prvom susretu, vjenčali se i živjeli srećno do kraja života?
Djeluje nestvarno, ali se dešava.
Ipak malo je slučajeva da je ta ljubav i opstala.
S obzirom da ovakav ljubavni osećaj nastupa brzo, bez potpunijeg upoznavanje druge osobe, isto tako može brzo i da nestane.
Naučnici tvrde da je takva ljubav moguća, ali da se retko dešava. Ustanovili su da je potrebno oko 30 sekundi da se čovek zaljubi ili precizno rečeno da procijeni da li je osoba vrijedna zaljubiti se u nju.
Veoma mnogo faktora djeluje u ljubavi na prvi pogled.
To su naši ideali, mašta, intuicija, brza logika itd.
Naučnici navode da kada se zaljubimo na prvi pogled, obično smo spremni i voljni da se zaljubimo. Manje su nam mogućnosti da se zaljubimo ukoliko smo umorni i opterećeni problemima.
Jedna osoba intezivno traži u drugoj zajedničke osobine, interesovanja ili jednostavno kvalitete koji njoj odgovaraju.
Do zaljubljenosti, osim hemije, dovode i izgled, glas, pokreti, miris.
Psiholozi tvrde da muškarci „padaju“ na prvom sastanku i da je njima prvi osećaj fizičke privlačnosti jako bitan.
Muškarcu je potrebno 8.2 sekunde da bi se zaljubio, ukoliko njegov pogled traje kraće, znači da nije pretjerano zainteresovan.
Dok ženama za ljubav treba mnogo više, one čak zadržavaju pogled na muškarcu bez obzira da li joj je privlačan ili ne.
Muškarac na ženi prvo primijeti lice i tijelo, dok su ženama, osim izgleda, važne i sitnice (odijelo, cipele..) kao i da je muškarac duhovit i zanimljiv.
Čovjek koji je zaljubljen koncentrisan je na sebe i svoje osjećaje, a najbolje se osjeća ako je u strasnoj vezi s osobom u koju je zaljubljen.
Zbog toga će učiniti sve da bude s njom, a često (ne uvijek) i da udovoljava njenim željama, kako bi imao osjećaj sigurnosti da neće nestati, otići iz veze.
Ovaj strah samo je donekle svjestan, zaljubljen čovjek u stvari osjeća da bi „i život dao“ za osobu u koju je zaljubljen.
To je vrijeme kada tijelo treperi, kad srce divlje tuče na pomisao na nju i kad se osjećaju leptirići u stomaku.
Zaljubljenost, za razliku od ljubavi, traži direktan reciprocitet u odnosu: „ako sam ja u stanju da učinim to za nju, zašto nije ona za mene?“
Nepostojanje tog reciprociteta donosi bol, a zbog nerazumijevanja razlike između ljubavi i zaljubljenosti ljudi kažu da „ljubav boli“ i da su „prave ljubavi tužne“.
Ljubav nikada nije tužna, ali zaljubljenost jeste.
Sobzirom da svaka stvar ima svoje dobre i loše strane, isto je kod ljubavi na prvi pogled. Uprkos tome da zna da bude lijepa i strasna, može biti i veliko razčarenje.
Ponekad se čini bezglava, jer možemo kroz neko vrijeme zaključiti da osoba koja nam je tako brzo okrenula svijet, baš i nije tako divna.
Kada skinemo veo strasti, lepirića i preuveličavanja, njn nas karakter može baciti na realno tlo.
Tako se dogodilo dvjoma stanovnicima New Yorka, kada je u januaru prošle godine dizajner internet stranica Patrick Moberg na podzemnoj željezničkoj stanici ugledao ženu svojih snova. Sobzirom da ju je izgubio u masi ljudi, pokrenuo je interenet stranicu s namjerom da ju nađe, čemu je pomoglo mnogo stanovnika tog grada. Traženje je trajalo samo dva dana, a romansa je postala poznata i javnosti i medijima. Nažalost nije se održala, jer su Patrick in Camille Hayton nakon dva mjeseca zaključili da si nisu suđeni jedno drugom.
Dakle ljubav na prvi pogled se događa.
Ne možemo se pretvarati da ne postoji jer smo sposobni da je doživimo. Pitanje je samo koliko smo prema njoj otvoreni.
I zapamtite, NIKO NIJE SAVRŠEN, ALI MOŽE BITI SAVRŠEN ZA NAS!
Poštovani,
ovdje možete naći Zahtjev za pristup informacijama koji je NVO „ISPOD DUGE“ uputila Ministarstvu rada i socijalnog staranja, kao i odgovor iz Ministarstva.
NVO „ISPOD DUGE“ smatra da je neophodna promjena zakonske regulative, konkretno Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te ćemo u tom cilju usmjeriti naš dalji rad.
S poštovanjem,
Ana Đurović,
izvršna direktorica
NVO „ISPOD DUGE“
„Sve je počelo prije 8 godina kada sam preko noći odlučila da oslabim jer sam bila malo punija i samim tim nezadovoljna sobom. Toliko sam bila odlučna u tome da sam smršala oko 14kg za par mjeseci tako što sam jela samo jabuke i sirovo povrće. Najgore od svega je to što sam se u tom periodu najviše razvijala. Imala sam 16godina. Izostala mi je menstruacija na 8 mjeseci, pa sam morala da pijem kontraceptivne pilule da bi se sve vratilo u normalu. Ljekar mi je rekao da sam na granici da upadnem u anoreksiju ako tako nastavim. Uplašila sam se i počela da jedem i vrlo brzo povratila nekoliko kilograma. Za bulimiju sam prvi put čula i vidjela preko jedne serije i sjećam se da sam se zgražavala i nisam mogla da vjerujem ni razumijem kako neko to može da radi.
… Da bi se meni sve to desilo, nakon kratkog vremena…
Počelo je tako što sam se jedno veče prejela da mi je stvarno bilo muka i morala sam da povratim…osjetila sam pritom nevjerovatno olakšanje a samim tim me nije grizla savjest od velike količine kalorija koje sam unijela. Poslije par dana desilo se opet isto…malo po malo i počela sam da povraćam svaki dan, po nekoliko puta dnevno. Dugo sam to krila i tako mi je i odgovaralo jer sam jela sve a nisam se gojila…mislila sam da mogu da prestanem sa tim kad god hoću ali sam se debelo prevarila.
Evo proslo je 7 godina ja i dalje imam isti problem. Liječila sam se, išla u studensku polikliniku, i kod mnogih psihologa privatno…pila sam antidepresive i ljekove za emocionalnu smirenost jer sam vremenom postala jako nervozna i nepodnošljiva i za sebe i za okolinu. Želudac se godinama toliko proširio da sam mogla da unesem u jednom obroku količinu hrane za 5 odraslih osoba. Jela sam dokle god je moglo da mi stane.
Ljekovi su mi pomogli ali sam samoinicijativno prestala da ih pijem poslije nekih 6 mjeseci jer sam imala osjećaj da mi više nisu potrebni i da sam se izliječila, stvarno sam to i osjećala. Nisam mogla da vjerujem da sam radila te stvari i bila toliko opsjednuta hranom da sam je često čak i sanjala. To je trajalo neko vrijeme, onda mi se desio neki emotivni problem koji me je skroz uništio i učinio da se skroz srozam i opet prestanem da cijenim sebe. Taj period je trajao oko pola godine da bi se opet jednog dana desila ista stvar, opet sam počela da jedem i povraćam…prvo je to bilo jednom nedeljno, pa dva puta…evo sad povraćam opet svaki dan i jedem nenormalne količine hrane.
Ljekovi koje sam uzimala su dosta skupi i čula sam da od njih mozak „zatupljuje“ a sama sam primijetila da mi je koncentracija jako slaba pa skoro nikakva i da se mnogih stvari ne sjećam, prosto imam rupe u sjećanju. Željela bih jakom voljom i autosugestijom da preguram taj krizni period. Prošlo je samo dva dana kako sam u tome istrajala. Molim se Bogu svako jutro za taj dan da izdržim i ne pokleknem, da mi da snage.
Primijetila sam skoro da mi se lice skroz uobličilo i proširilo, kao da je nateklo u donjem dijelu vilice. Danas sam bila kod doktora i rekao mi je da je to od povraćanja i da su mi pljuvačne žlijezde uvećane ali i da ne zna da li to može da se vrati kao što je bilo u normalu jer je sve to individualno. Jednom kad se struktura poremeti teško može da bude isto. Jako sam se uplašila da mi ne ostane tako zauvijek.
Držim fige svim djevojkama koje su u problemu i iskreno se nadam da ćemo ga pobijediti.“
Počinje ovako: Prejeli ste se. Niste mogli odoljeti svim tim privlačnim đakonijama.
Mislite: neće vam ništa biti ako jednom povratite.
Od jednog puta, istina, izgleda da neće. Ali to se kao kod svih “bezazlenih”ovisanosti nikad ne zaustavi na jednom putu. Preješćete se ponovo, i ponovo se setiti „spasonosnog“ rješenja, i opet, i opet.
Nećete ni primijetiti da vam je prešlo u naviku da povraćate poslije svakog obroka; što je najgore, bićete veoma čvrsto ubijeđeni da ste u stanju da sa tim povraćanjem prekinete bilo kad, u bilo kom trenutku; da je to “uvijek stvar vašeg izbora.”( hm… kao kod svih vrsta ovisnosti). Ipak, doćiće dan da tako neće više biti. Nekontrolisano ćete jesti (često krišom od svojih ukućana) i svaki put poslije jela ćete povraćati.
Tako izgleda bulimija, a veoma je teško izliječiti se od nje.
Sopstvena stomačna kisjelina dospjela tamo gde joj uopšte nije mesto – u usta. Ta kisjelina će izazvati natečeno ždrijelo, upaljene desni, kvarenje zuba i sluzokoze ždrijela, moguć je i čir na želucu.
Tijelo ne dobija dovoljno energije iz hrane, a posledice toga su opadanje kose, slabi i krti nokti, suva koža, neprijatan zadah i slabi zubi.
Povraćanje je samo po sebi veliki odnosno ogroman napor za organizam. Može da dovede do pucanja krvnih sudova (najčešće kapilara u očima) i slabljenja srca.
Unutrašnji organi će usled bulimije takođe oslabiti, što sve zajedno može dovesti do srčanog udara i kod sasvim mladih žena.
Još jedna od mogućih posledica je poremećaj menstrualnog ciklusa, ili čak i nestanak, što dovodi do trajnog steriliteta i preranog klimakteričnog stanja (prebrzog procesa starenja).
Sve to je previsoka cijena za ( ovaj agresivni put za vitak stas) zar vam se ne čini?
Bulimija je zavisnost, i kao takvu ju je zaista teško izliječiti. Neophodna je pomoć psihijatra i, naravno, jako mnogo ljubavi, razumijevanja i podrške okoline.
Teško se liječi, a ne donosi vam ništa dobro (bulimijom pokušavate da dođete do lijepog izgleda, ali vas upravo bulimija fizički upropasti).
Zato, ne prst u usta!
Ako već ne možete da se uzdržite od pogresnog izbora i prevelike količine hrane, nakon takve slabosti trčite, plivajte, šetajte, vježbajte. Ili, bolje je i da ste malo „buckasti“ nego da bulimijom upropastite sebi život.
Vazna napomena: ovisnik ostaje uvijek ovisnik.
Osobe koje pate od bulimije neprestano razmišljaju o hrani.
Šta ću da jedem?
Kada ću da jedem?
Koliko sam kalorija danas unijela u organizam?
Od ovog trenutka prestajem da jedem.
Od sjutra ću smanjiti količinu hrane koju unosim.
Zamijenimo riječ „jesti“ riječju „piti“ i eto alkoholičara!
Bulimija pogađa uglavnom mlade žene. Prosječna dob u kojoj se znakovi bulimije prvi put pojavljuju je 18 godina.
Opšte zdravstveno stanje osobe oboljele od bulimije zavisi od toga koliko se često prejeda i čisti. Takva osoba može povraćati povremeno (jednom mjesečno) ili često (puno puta na dan). Tjelesne posljedice uključuju oticanje želuca ili gušterače, upalu jednjaka, kvarenje zuba i bolest desni usled povraćanja.
Smatra se da su pritisci i sukobi unutar porodice prvi znak bulimije. Bulimičarka je obično osoba koja želi previše da postigne i teži savršenstvu, a osjeća da ne može da zadovolji očekivanja svojih roditelja. Možda je kao dijete bila fizički ili seksualno zlostavljana.
Liječenje je dugotrajno i mukotrpno zbog toga što se bulimija teško otkriva pa samim tim tok liječenja kasnije kreće.
Potreban je čitav tim profesionalaca, jer se uz psihologa moraju priključiti i ljekari drugih specijalnosti zbog nerijetko velikog tjelesnog oštećenja.
Većina bližnjih osobe koja pati od bulimije, fokusira se na povraćanje kao na glavni problem, što je pogrešno jer se u toku same bolesti povraćanje javlja tek kao sekundarna pojava.
Bulimija počinje prejedanjem.
Poremećaji prehrane danas više nisu rijetkost i upravo zbog toga bi o njima mnogo više trebalo informirati javnost i pridavati im više značaja.
U raznim časopisima i na televiziji svakodnevno gledamo slike manekenki i fotomodela koje tako diktiraju izgled mladih danas.
Slijedeći ih mladi ne obraćaju pažnju na svoje zdravlje i na to koliko ono može stradati u „procesu“. Danas u svijetu svi žele da se uklope. Pod pojmom „svi“ prvenstveno mislimo na mlade , nesigurne ljude u najosjetljivijim godinama svog života koji još nisu u potpunosti definirsali svoju ličnost , pa pod svaku cijenu žele da budu prihvaćeni.
Medijima se ne može zabraniti „reklamiranje kulta tijela“ isto kao što se mladima ne može zabraniti da im se priklone. Ipak, ljudi sa dotičnim poremećajima su za iste predodređeni mnogo prije nego im je izgled postao od presudne važnosti.
Mladi ljudi oboljeli od ovog poremećaja često završavaju smrću što nam govori kako nisu stali na „težini fotomodel“. Posebnom su riziku izlozene djevojke i djevojcice koje izgled smatraju presudnim za uspjeh i sreću u životu. To govori da anoreksija i bulimija nisu samo „pomodni hirovi“ kakvima ih se često doživljava.
Znakovi bulimije
Bulimiju je možda malo teže uočiti, jer njene žrtve ne dobijaju niti ne gube na težini toliko drastično. Ali, ipak postoje znaci na osnovu kojih možete prepoznati ovu bolest:
– bulimičari su opsjednuti hranom, često jedu jako puno ali se nimalo ne debljaju.
– često preskaču obroke, kako bi izbalansirali unos kalorija.
– vole da jedu sami, da niko drugi ne vidi koliko zapravo jedu.
– poput anoreksičara, mogu biti opsjednuti vježbanjem kako bi sagorjeli sve te kalorije.
– često odmah nakon jela odlaze u kupatilo da bi mogli povratiti hranu.
– obrazi im mogu izgledati natečeno.
– zubi im mogu biti žuti od želudačne kisjeline.
– isto kao rezultat povraćanja- oči im mogu biti krvave.
Što uraditi ako mislite da imate bulimiju?
Ako se bulimija ne liječi, može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema poput oštećenja srca, propadanja zubi, refluksa i štete na bubrezima. U težim slučajevima može dovesti i do smrti.
Ako mislite da bolujete od bulimije, morate odmah potražiti pomoć. Prvi korak je da tu svoju tajnu podijelite sa nekim. Razgovarajte sa roditeljima, i svakako potražite pomoć doktora.
Djevojke, svaka čast svakoj koje se ne predaje, koja traži pomoć…
Znam da vam je svaki dan nova bitka…
ALI NEMOJTE DATI JOŠ JEDNU GODINU SVOJE MLADOSTI OVOJ BOLESTI!
Idemo pošteno, pa ko koga zezne!
Posted on: 07/04/2011
Muškarci predatori – sve vezano za njih vas privlači, izgled, ponašanje, pokreti, način na koji govore, čak i njihov miris. Na žalost, za razliku od romantičnog vampira iz Sumraka, oni nisu zaljubljeni u vas.
To su sve mamci koji vas kao muvu privlače u njihovu mrežu.
Kad se ulovite, postaćete njihov doručak – uzeće ono što žele od vas, bez imalo griže savjesti.
Može se raditi o seksu, novcu, poslovnim prilikama… Isisaće iz vas koliko mogu, a svi znamo da zaljubljene žene mogu jako puno da daju. Kad osjeti da je iskoristio što se iskoristiti dalo, okončaće vezu i pronaći novu žrtvu.
Nezgodno kod njih je to što su vrlo suptilni i podmukli, a tehnike razrađuju od djetinjstva. Najgori su oni koji tačno znaju šta rade i šta žele od vas.
Kako biste ih uspješno izbjegli, morate naučiti da ih prepoznate.
1. Davanje komplimenata – da bi ostvarili svoj cilj manipulatori će vas prvo natjerati da se osjećate tako dobro, kako ni slučajno ne bi mogli da odbijete njihov zahtjev. Oni će vam udijeliti nekoliko ličnih komplimenata, ili će pohvaliti posao koji obavljate. Na takve izjave teško je reći „ne“ – nakon svega, ne želite da ih razočarate i da pomisle da nisu imali razloga da vas ishvale na prvom mestu.
Šta uraditi – uzvratite komplimente prije nego što ih odbijete.
2. Nametanje osećaja krivice – ovo je već vjekovima uspješna manipulativna taktika. Najtužnije od svega je što se žrtve potčinjavaju zahtjevima manipulatora zato što smatraju da moraju, a ne zato što žele.
Šta uraditi – upitajte osobu koja nešto zahtijeva od vas da li ona hoće da vi to uradite jer morate, ili je to na vama. Ukoliko je odluka vaša, odbijte pokušaje primoravanja na nešto što vam se ne dopada.
3. Pokvarena ploča – ovo je vjerovatno najočiglednija taktika manipulacije. Ukoliko vas neko pritiska konstantnim zahtjevima ili pitanjima na razne načine, skoro je neizbježno da ćete popustiti i dati mu ono što želi.
Šta uraditi – objasnite im da stalni zahtjevi ne mogu da izmijene vaš stav i da takvo ponašanje prelazi svaku granicu.
4. Selektivna memorija – tvrdite da ste, na primjer, obavili neki razgovor sa kolegama na poslu i svi se sjećaju istog, dok, jednog dana, manipulator ne kaže da se ne sjeća toka tog razgovora.
Šta uraditi – bjeležite svoje razgovore ako je moguće, ili barem nađite svjedoka na čiju podršku možete da računate. Istaknite da su neke stvari izmijenjene kako bi više odgovarale nečijim potrebama.
5. Maltretiranje – ukoliko manipulator ne dobije šta hoće, natjeraće vas da se osjećate loše, kao da ste vi pogriješili.
Šta uraditi – budite čvrsti i recite im da njihova taktika maltretiranja nije primjerena i da je neprihvatljiva.
U vezi, ako vam se čini da uvijek vi obavljate manje prijatne zadatke, dobijate neprimjerene komentare na vaš račun i da za partnera činite stvari koje za sebe nikada ne biste, vrlo je vjerovatno da je vaš partner uspješni manipulator.
Dok se zdrave veze zasnivaju na davanju i primanju, postoje i one u kojima jedan partner daje, a drugi samo uzima.
Ljudi često žele da zadovolje partnere i žele da budu voljeni. To je razumljivo. Ali tu stalnu želju da se nekome ugodi drugi partner može da zloupotrijebi.
Ova vrsta manipulacije ne pogađa samo dugotrajne veze nego i prijateljstva i odnose na radnom mjestu.
Zbog mira u kući, neko od partnera prije ili poslije krene linijom manjeg otpora, ali ako je uvijek riječ o istom partneru, riječ je o manipulaciji. Manipulatora lako prepoznajete, ali osobe koje su uhvaćene u njegovu zamku, njegove mane ne žele da uvide.
Krivica umjesto ljubavi
Snažno oružje manipulatora je osjećaj krivice koji nameće izjavama kao što su: „Da me voliš, ti bi...“ i „Poslje svega što sam učinio za tebe…“. Tako plemenita namjera partnera da bezuslovno voli vraća mu se osjećajem nesigurnosti i neprivlačnosti.
Diskusija je nemoguća
Ako stvari odu predaleko, čak i ako partner kojim se manipuliše pokaže određeni otpor, manipulator će u trenu da mu stvori osjećanje manje vrijednosti. Sa takvim ljudima je normalna diskusija nemoguća, uglavnom je agresivna i uvrjedljiva.
Začarani krug
Ako zbog sitnih, ali konstantnih prigovora i kritika počnete da se osjećate manje vrijednim, učinićete apsolutno sve da ponovno zadobijete povjerenje čovjeka koji vas kritikuje. Kada uđete u taj krug, potpuno ste zarobljeni u čvrstom zagrljaju manipulatora.
Traže potpunu kontrolu
Najstariji oblik manipulacije je kontrola nad kućnim budžetom. Onaj ko vas nauči da ga pitate za svaki dinar, ima vas u šaci. Manipulator često traži od partnera da ostavi svoj posao, da prestane da se viđa sa prijateljicama ili prijateljima koji njemu ne odgovaraju, oduzimajući mu tako svu slobodu
Postoji šest glavnih tipova manipulatora.
Prvi od njih je manipulator s lažnim osmjehom.
Ovaj ćete tip najčešće sresti. Simpatična/n je, uvijek nasmijan/a, zna da laska i pažljiv/a je prema drugima. Komunikativan/na je i djeluje sposobno i inteligentno. Na vrlo perfidan način dolazi do cilja. Koristi sve raspoložive tehnike kako bi povećao/la uticaj nad drugima. Nastoji da uspostavi prijateljski odnos što prije. Sve će učiniti i polako vas uvući u svoju mrežu. U njegovoj/njenoj ćete se mreži naći, a da toga nećete biti ni svjesni. Nikada ne biste pomislili da iza te ljupke i drage osobe stoji jedan veliki manipulator. Jedini njegov/njen cilj je uticaj nad drugima. Tu je opasnost! Posmatrajte i budite oprezni. Upadnete li u mrežu ovog manipulatora teško ćete se iz nje izvući. Manipulatora s nasmijanom maskom ćete prepoznati jer su simpatični, veseli i nasmijani, ponekad pažljivi prema drugima, proaktivni, sređeni i imaju dobar ukus.
Drugi tip je šarmantni manipulator-Šarmer bez pokrića.
On ima nešto što vas odmah osvoji. Voli lijepu odjeću, dobre automobile i lijep nakit. U komunikaciji uvijek gleda u oči, direktan je i postavlja vrlo neugodna pitanja. Pitat će vas ako vi njega nešto pitate i nikada nećete dobiti konkretan odgovor. Laskavac broj jedan. Od njega nikada ništa nećete dobiti osim laskave riječi, ali će od vas uzeti što više može. Najjače oružje mu je dijeljenje komplimenata. Želi se svima dopasti. Ugodan u društvu, ali vrlo opasan. Takav tip manipulatora je šarmer, profinjen, lijepo obučen, pun komplimenata, postavlja neugodna pitanja, direkto gleda u oči i vrlo je ljubazan.
Sledeći u nizu je manipulator reciprociteta.
Njegov stav je “ja tebi ti meni”. Uvijek plaća primljene usluge. Varate se ako mislite da će vam platiti onoliko koliko usluga zaista vrijedi. On plaća onoliko koliko smatra da vrijedi. Vrlo vješto će vas navesti da mu nešto napravite, a za to ćete dobiti vrlo malo. Plete paukovu mrežu na vašu savjest i stvara osjećaj duga. Zatražite li od njega uslugu, znajte da ćete je morati platiti dvostruko. Stoga pazite od koga tražite pomoć da je ne bi skupo platili. Manipulatora reciprociteta ćete prepoznati po plaćanju za primljene usluge, stvaranju osjećaja duga, izrabljanju, traženju mnogo više nego što su dali i ljubaznosti.
Četvrti tip je obrazovani manipulator.
Možete ga prepoznati po hvaljenju svoga obrazovanja, svoje diplome, svoga zanimanja, svoga iskustva. Prezire sve koji su ispod njegovog nivoa. Čudi se nečijem “neznanju”. Barata imenima, brojkama, ali bez objašnjenja. Ima spretnost da navede druge da učine što god on želi. Prepotentan i hvalisavac. Pravi se da sve zna, naglašava svoje obrazovanje, dobro laže i ističe svoje iskustvo.
Tu je takođe i sramežljivi manipulator.
Ovaj tip je vrlo rijedak i zato ga je teško prepoznati. Skriva se iza lažne sramežljivosti. Njegova prisutnost je opterećujuća. Neupadljiv je i nesiguran. Svoje mišljenje prenosi uvijek preko druge osobe. Voli se prikazati ranjivim i slabim. Djeluje bezopasno, ali nije. Takav tip manipulatora je povučen, tih, naporan, neupadljiv i nesiguran.
Na kraju ovog niza nalazi se manipulator zlostavljač.
On se brzo otkrije. Prepoznatljiv je po svojoj nasilnosti, nezadovoljstvu i stalnom kritikovanju. Autoritativan je. To su teški i neugodni tipovi. Naredbe i agresivnost njihov je zaštitni znak. Takav tip manipulatora ćete prepoznati po nasilnosti, autoritaranosti, agresivnosti, neugodnosti i bezosjećajnosti.
Mnogi ljudi u svom životu imaju nekog ko manipuliše njima.
To mogu biti vaši roditelji, partneri, prijatelji, rođaci, deca, šefovi, kolege, podređeni…
S takvim ponašanjem je neophodno izboriti se, ko god da ga primenjuje.
Odbijte „velikodušne“ manipulatorove ponude da vam pomogne, kao i njegove poklone.
Ne daje od srca, nego zato da bi kasnije tražio protivuslugu – ili, još vjerovatnije, nekoliko protivusluga, i da može da tvrdi kako ste sebični i samoživi, eto šta vam je dao, a vi ni to ne možete da mu učinite.
Ne popuštajte.
Mirno i racionalno odbijte da prihvatite zahteve koje manipulator postavlja pred vas.
Postavite granice i održavajte ih. Neophodno je emotivno se distancirati od manipulatora kako ne bi mogao da vas povijredi svojim komentarima, kako ne bi mogao i dalje da manipuliše vama.
Suprotstavite se manipulatorovim lažima i poluistinama – i to logikom, ne emocijama. Ako je neophodno, složite se da se ne slažete, ali nemojte prihvatati njegove laži i poluistine kao istinu.
Moguće je da ćete postupak morati da ponovite mnogo puta pre nego što se manipulator povuče, budite spremne za to.
Budite spremne i za to da bi manipulator mogao da pribjegne drastičnijim merama.
Ako se samo skloni, ako odstupi, to znači da odustaje nad kontrolom koju je imao nad vama – malo koji manipulator će to tek tako učiniti.
Vjerovatno ćete čuti kako ste ih za srce ujeli, kako se užasno ponašate prema njima, koliko se povrijeđeno osjećaju zbog vašeg ponašanja.
Manipulator bi u ovoj fazi mogao da postane gori nego ikad, ili da se u potpunosti udalji od vas. Budite spremne, nemojte se pravdati, niti trčati za manipulatorom ukoliko se skloni.
Posmatrajte kako se manipulator ponaša jednom kad uvidi da više ne može da manipuliše vama.
Neki nestanu iz vašeg života, komentarišući kako ste užasna, nezahvalna, samoživa osoba, ali neki ostanu i promijene svoje ponašanje, bilo zato što prihvate da nije bilo u redu to što su radili, bilo zato što vide da im više ne uspijeva, a ne žele da vas izgube.
S nekima čak kasnije možete da izgradite mnogo bolji odnos – a u svakom slučaju, jednom kad se izborite s manipulatorom, osetićete se mnogo bolje.
NVO „Ispod Duge“, zajedno sa NVO Udruženjem mladih ekonomista Crne Gore najoštrije osuđuje incident koji se dogodio u dječijem domu „Mladost“ u Bijeloj.
Dječiji dom, kao ustanova socijalnog tipa, ne smije isključivo da se bavi zbrinjavanjem djece lišene roditeljskog staranja i djece čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama. Njihova uloga se ogleda i u tome da navedenu djecu usmjeravaju ka primjernom ponašanju, eliminišu svaki mogući vid maloljetničke delikvencije i izgrade buduće društveno odgovorne građane.
Ukoliko se ispostavi da su navodi djevojčica istiniti, onda je neobjašnjiv propust da su navedene djevojčice postale žrtve fizičkog i seksualnog zlostavljanja od strane drugih štićenika tokom svog boravka u domu.
U tom slučaju, sasvim je moguće da u domu postoji još djece koja su i dalje maltretirana, žive u stalnom strahu i okruženju punom nasilja ,ali nemaju podršku i kome da se obrate.
Želimo da pružimo javnu podršku i pozovemo sve društveno odgovorne subjekte na detaljno preispitivanje dešavanja u domu „Mladost“.
Osim toga, dok se ne utvrdi da li su tvrdnje djevojčica tačne, smatramo da je neophodan ljekarski pregled svih štićenika Doma, kao i razgovor sa psihologom.
S poštovanjem,
Ana Đurović
Izvršna direktorica
NVO „Ispod Duge“
U Podgorici, 05.04.2011
Ovo nije priča o mladim djevojkama i starijim čikama.
Ne, ovo je priča konkretno o jednom oglasu koji sam danas vidjela.
Dakle pravi oglas na sajtu sa malim oglasima. Sličan onima koji se daju za polovne automobile.
Tržište je otvoreno, takoreći cvjeta…
Citiraću jedan oglas, a izbjeći linkovanje jer ne želim ni na koji način da nekoga propagiram.
„NEKI OK, OZBILJAN, SITUIRAN TIP KOJI BI MI REDOVNO UPLAĆIVAO KREDIT I SLAO PARE?? ZAUZVRAT UPOZNAVANJE,VIĐANJE!! NUDIM I HOTLAJN! ZA TIPOVE IZ INOSTRANSTVA KOJI BI ŽELJELI DA SE DRUŽIMO PRVO NEKA ME NAZOVU PA DA MI POŠALJU PARE PREKO WESTERN UNIONA! MINIMUM IZNOS OD 40€. JAVITE SE“
Ovo je samo jedan u nizu oglasa postavljenih na sajtovima za upoznavanje, gdje nerijetko možete naići na maloljetne djevojčice, kojima je ovo prvi izlet u prostituciju.
Crna Gora je postala raj za pedofile, jer mnoge tek stasale djevojčice postavljaju na internetu sve svoje atribute, uz e-mail i broj telefona.
Pri tome, smatraju da će tako biti popularne, dok muškarci samo likuju, kupujući ih zatim za telefonsku dopunu.
Mazica (17 godina): „Tražim starijeg situiranog muškarca koji bi mi ispunjavao hirove sad i odmah. Tražim vožnju, dopune, krpice, bukete, izlaske, a nudim usta, grudi, r*****, guzu za svaki poklon. Neozbiljni, nepovjerljivi, slabići i mislioci, zaobiđite me!“
Na mnogim domaćim i inostranim sajtovima za upoznavanje cvjeta ponuda maloljetničke prostitucije, koja se od profesionalne na prvi pogled razlikuje samo po amaterskim snimcima, koje su djevojčice napravile same, web-kamerom ili digitalnim fotoaparatom.
Iako Facebook, najveća društvena mreža na svijetu, sasvim sigurno nije zamišljena da promoviše pornografiju, naročito ne maloljetničku, među maloljetnicima u našoj zemlji sve je više onih koji na svojim profilima postavljaju fotografije neprimjerenog seksualnog sadržaja.
Takođe, zabrinjavajuća je i činjenica sve češće pojave sponzorskog ponašanja djevojčica, odnosno njihovo stupanje u seksualne odnose radi neke vrste materijalne ili druge koristi.
Jedan od ključnih razloga postavljanja fotografija neprimjerenog seksualnog sadržaja na neku od društvenih mreža je želja adolescenata da budu prihvaćeni u društvu, to jest, potreba za sticanjem statusa u društvu.
Mlađi korisnici društvenih mreža su mnogo manje upoznati s opasnostima koje vrebaju na Internetu, te na svojim profilima otkrivaju svoje privatne podatke, kao što su broj telefona, adresa i prihvataju ‘prijatelje’ koje i ne poznaju.
Osim toga, djevojčice od 12 do 14 godina su mnogo podložnije da se njihove neprimjerene fotografije nađu na društvenim mrežama i da budu zloupotrijebljene
Međutim, maloljetnici koji imaju seksualne odnose za novac ili neku drugu korist, nisu na to prisiljeni, nego to rade iz nekoliko razloga.
Kao najčeći razlozi ističu se novac ili neka druga materijalna dobit kao što je dopuna za telefon, plaćeno piće, parfem i slično.
„Znam djevojčicu koja to radi za dopunu mobilnog od pet eura“ navela je jedna učenica osnovne škole.
Termin koji se najčešće koristi da bi se opisalo ovakvo ponašanje kada se govori o maloljetničkoj prostituciji je sponzorstvo ili „sponzoruše“.
Djevojčica počne da izlazi i ima seksualne odnose sa jednim dečkom koji je po pravilu mnogo stariji od nje i to se smatra sponzorskim ponašanjem. Međutim, kasnije sve češće imaju različite partnere, da bi za nekoliko godina, obično u 17. ili 18. godini, imale samo partnere za novac, što se, ipak, izjednačava sa prostitucijom.
Danas su prisutni novi oblici ponašanja mladih koji sve više uzimaju maha, a to su izlasci na ekskluzivna mjesta, potreba za skupim automobilima, skupom odjećom.
Jedan od uzroka ovakvog ponašanja leži u nedovoljnoj uključenosti i neinformisanosti roditelja u život i aktivnosti njihove djece.
Takođe, problem predstavlja neinformisanost i needukovanost o problemu zloupotrebe fotografija na društvenim mrežama.
Ljudi nisu svjesni da u današnje vrijeme baš ti roditelji govore djeci otvoreno „nemoj da budeš sa prosjakom“ , „traži onog ko ima pare“ , a ne tamo sa nekim ko nema ni za piće. Roditelji savjetuju djecu u tom pravcu i to je današnja realnost i biće sve gore i gore.
Većina roditelja ne mogu svojoj djeci da kupe sve ono što „imaju prijateljice“ ili „tatine kćerke i sinovi“ pa djevojke počinju prodavati sebe samo da bi i one mogle da se oblače moderno, izlaze, putuju, imaju najnovije telefone…
Ne opravdavam nikoga, „sponzorstvo“ nije pravi način, ali mislim da problem leži negdje mnogo dublje…
Vođena beznađem i potpunim očajem osoba je spremna da učini sve kako bi na trenutak osjetila život dostojan ljudskog bića, spremna je da postane nečija igračka samo da bi na trenutak osjetila malo kvalitetniji život.
Da su djevojčice danas baš zastranile-jesu.
Ali, protiv ovoga postoji jedna odlična mjera koja se nikako ne primjenjuje, a to je da sve te djevojčice počnu da se oblače i ponašaju u skladu sa svojim godinama, a ne kao da im je 35 i da prekinu da se same nabacuju tipovima 20 godina starijima od sebe, iz interesa.
Sa svojih 14-15 godina djevojke izlaze do 5,6 ujutru, obučene kao iz bordela, uvijaju se oko starijih tipova kao striptizete oko šipke, sve pljušti od promiskuiteta, a kad ih pitaju koliko im je godina svaka samouvjereno kaže 20 ili 25. I onda neko još ispadne pedofil, a one jadne nedužne.
Potrudiću se da budem jasnija, kada djevojka izađe iz svoje trošne kuće i zgazi na blatnjavu ulicu vidi oko sebe depresiju i siromaštvo, beznađe i tužna lica koja je okružuju, baca pogled na skupocjeni automobil svog sponzora u njoj se u tom trenutku budi osjećaj da je način na koji živi ta osoba kvalitetniji, materijalno kvalitetniji.
Taj osjećaj je vuče još jače da učini sve kako bi eventualno možda uspjela da preko te osobe obezbijedi kvalitetniji materijalni život za sebe ili da na trenutak osjeti kako je živjeti tako kako ta osoba živi.
Ali ono što djevojka u tom trenutku zaboravlja je da taj auto i dalje nije njen, i dalje nije bogata, a sve to traje dok sponzor ne nađe mlađu,ljepšu ili mu ne dosadi. Da li je vrijedno prodati svoje dostojanstvo za dopunu, mobilni ili malo bolje krpice? Mislim da nije.
Da ne govorimo što takve i kad požele da nađu „normalnog“ momka i ljubav to čine jako teško jer su na određeni način obilježene.
Iako je broj djevojaka koje svoju nevinost mijenjaju za novac u znatnom porastu, slučaj 16-godišnje Irkinje po mnogu čemu je zanimljiv.
Jedna 16-godišnjakinja iz Sjeverne Irske na aukcijskoj web-stranici Gumtree postavila je oglas u kojem prodaje svoje djevičanstvo kako bi skupila novac za školovanje.
Pod naslovom “djevičanstvo na prodaju“, neimenovana djevojka navodi da je “njeno tijelo dostupno najboljem ponuđaču“.
Ona je samo jedna u nizu djevojaka koje su zadnjih godina pokušale zaraditi na svojoj nevinosti, i to uglavnom kako bi platile školovanje, ali Irkinja je najmlađa do sada.
Djevojci treba novac kako bi platila časove slikanja i fakultet.
Bivša polaznica katoličke škole postavila je oglas prije četiri dana i navodno su ponude počele stizati istoga trena.
Novinar tabloida Sunday Life pokušao je stupiti u kontakt s djevojkom predstavivši se kao biznismen i ponudivši joj 3000 funti.
Iako detalji uplate nisu bili dogovoreni, djevojka se pristala da se nađe sa novinarem sa kojim je razmjenjivala SMS-poruke.
U jednoj od poruka se opisala: “Iduće nedelje ću napuniti 17 godina, ali izgledam znatno starije. Visoka sam, nosim veličinu 42, grudi su mi puna četvorka, imam dugu smeđu kosu i tri piercinga.“
Uz opis je još i dodala: “Zapravo, mogu to obaviti svaku subotu. Želite li me cijelu noć? Što zapravo želite?“
‘Usput, novac mi predajte u ruke prije seksa. Ne želim da me prevarite. I vjerovatno ću biti jako pijana, jer bih inače bila stidljiva. Je l’ to u redu?“
Novinar ju je u više navrata pokušao odgovoriti od namjere prije nego što su se sastali.
Djevojka mu je prilikom susreta objasnila da se na ovaj potez odlučila nakon što su joj roditelji ukinuli džeparac i zato jer ne želi raditi neke usputne poslove kako bi zaradila. Novac joj treba za dalje školovanje.
Nakon što je novinar otkrio njen identitet, djevojka je na pozive drugih novinara odgovarala da se radilo samo o šali.
Djevojke se prodaju za jedno piće, za jedno veče u separeu, za strane tablice automobila…itd.
Sve više se viđaju lijepe djevojke sa mnogo starijim muškarcima od njih koji su puni para, oženjeni, koji imaju djecu!!!
Svi znamo o čemu se tu radi – sponzoruša, poslovna pratnja ili nešto treće.
Djevojkama pada nivo vrijednosti, nestaje moral!
Žele sebi da obezbijede stan, dobra kola, pare na tako beskrupulozan način!
Zato na neki način ne možemo da krivimo muškarce kad iskoriste takvu vrstu djevojaka.
Naravno, čast izuzecima! Još uvijek postoje fine i dobre djevojke koje žele LJUBAV BEZ INTERESA!
Istina je, nažalost, da je tih djevojaka jako malo i da je te djevojke jako teško pronaći.
Ovaj tekst ima za cilj da probudi mlade djevojke, da urazumi muškarce i da sistem vrijednosti prestane da opada!
MJERE ZAŠTITE:
– Ne postavljajte eksplicitne slike, nepoznatima ne dajte lične podatke, adresu stanovanja, broj telefona ili bilo kakve lične podatke!
Roditelji:
– Morate znati šta vam djeca rade na internetu!
– Na najčešće korišćenim internet pretraživačima postoje opcije za blokadu pretraživanja seksualno eksplicitnih sadržaja kao i softveri koji služe za kontrolu i monitoring sadržaja koji djeca posjećuju! Koristite ih!
NVO "ISPOD DUGE" 